bejrut lejdi

ponedjeljak, 12.06.2006.

"Nothing but the night and day back in my little town" ili O pecivima, biciklima i vešmašinama

Pa to je isti Čakovec, kaže On, pogledavši sliku. Kiselo se nasmijem. To mi se nekako nije uklapalo u moju izromantiziranu sliku malih gradića u kojima nema prepreka osobnom razvoju, u kojima radnje poput kupovanja peciva svako jutro u pekari, sjedanja na bicikl pa gasom po praznim ulicama, te pranja veša u zajedničkoj praonici dobivaju neko transcendentalno značenje. Ljepota jednostavnog života. Put u središte sebe. Koješta. Tko se ikada prosvijetlio u Čakovcu?

Pekara, umjesto mjesto gdje pozdravljaš dan, uživaš u aromi svježe ispečenog kruha i izmijeniš koju ugodnu rečenicu o vremenu s tetom rumenih obraza, meni je postalo mjesto prave lingvističke borbe: tek nakon nekoliko mjeseci ovdje naučila sam pravilno izgovoriti nazive peciva koje želim: "Ein Kürbiskernbrötchen, Mehrkörnerbrötchen und ein Roggenkornbrot bitte" Ha! Reci ti to krmeljavih očiju. A što se tiče chit-chata, njega vrijedno izbjegavam, budući da se moj input uvijek svodi na nekoliko bijednih "genau", jerbo niš živo ne kužim kaj to ona na tom svom bavarskom, pardon, frankonijskom dijalektu priča. A ako slučajno nakon ove tročlane narudžbe okrenem glavu prema vitirini s kolačima, teta lijeno otegne jedan "Jaaaaa?", jer dobro zna što slijedi. Desetak minuta moje neodlučnosti, upiranja prstom i ispitivanja, a kakav je ovaj, a onaj...itd. I onda sve to još mora posebno zapakirati. Grozota. Ok, pekara očito neće biti lokus mojeg prosvijetljenja. Ne samo da se osjećam totalno neadekvatno da sudjelujem u ovdašnjem alltag-u, nego me još i napadne moja bezvremenska grižnja savjesti jer sam potrošila tri eura umjesto jednog, jer sam okrenula glavu ka vitrini s kolačima, a to smo rekli ne činiti, itd.

Bicikl. Ha. Meg Ryan u pretposljednjoj sceni City of Angels. Zrake sunce poigravaju se na njezinom licu; blagi povjetarac mrsi kosu; Meg zabacuje glavu, širi ruke i grli život. Grli slobodu i sebe. Već vidim, neće to tako kod mene ići. Kao prvo, ja dok vozim bicikl ne mogu ništa drugo grliti osim volana, jer ipak nisam rođena na biciklu kao većina prijašnjih guzica koje su sjedile na mom 20 godina starom amsterdamskom "fietsu". Osim toga, obično budem natovarena vrećicama iz dućana pa jedva jedvice držim ravnotežu, dok samilosnim pogledima prolaznika prkosim ukočenim osmjehom: "ma nije to ništa, to ja radim svaki dan." I za kraj, budući da mi je kao što rekoh bicikl star 20 godina, (naravno, Holandez će ponosno reći: "Možda je stara krama, no vozi ko razjareni poni" i očinski ga potapšati po sjedalu) taj mi razjareni poni dok vozim stalno nešto mekeće i zvekeće, pa zvonim po cesti kao krava koja ide na ispašu. Natovarena. Bolje rečeno vol. Pritom totalno, for obvious reasons, ignoriram ovdašnju biciklističku modu podfrkavanja jedne nogavice ne bi li cijeli svijet vidio tvoj lijepo oblikovani mišićavi list, bez obzira padale li vani sjekirice ili sijalo sunce. Holandez je taj običaj naravski popratio prezirnim podsmjehom. Pih, tašti fićfirići. Mi za to imamo kvačice ili gumice. Ne sumnjam.

Sljedeća postaja. Praonice. Miris omekšivača i umirujuće muklo drndanje centrifuge. Uvijek me podsjeti na nedjelju popodne kad bi mama obično prala veš. Sitost u stomaku od pravog dalmatinskog nedjeljnog ručka, sport na televiziji (po mogućnosti pravilno ritmično udaranje tenis loptice), pasić pod nogama. I mašina u pozadini. Divota. Podtekst: u ovom kućanstvu sve štima, mašinica vrijedno, samozatajno radi ne bi li nama svima bilo ljepše i čišće. Čak i zvuk maminih klompi kad bi odjednom pomahnitalo skočila i potrčala prema kupaoni jer mora biti na licu mjesta kad mašina počne ispuštati vodu (tko zna što se sve može naći u toj vodi!?), prenuvši tatu i pasića iz popodnevnog drijemeža - uklapao se u tu idiličnu sliku. Ideju mašine kao oltara domaćinstva i sigurnosti prenijela sam i u svoj samački život, no tu su se još umiješali i osjećaji ponosa jer sam savladala upravljanje tim samovoljnim strojem.

Međutim, u mojem malom gradu, ne samo da lomiš jezik (ako već ne zube) na pecivima, da bicikli zvekeću, nego i mašine gube svoj simbolički značaj. Da, takvi su vam mali gradovi. Sve sama subverzivnost. Anyway, ovdje te zajedničke praonice imaju nešto jezivo u sebi. Moja se nalazi na tavanu. U stalnom je mraku (hoću reći da ja uglavnom perem veš navečer, pa se eto dogodi da ne gori svjetlo). Što se više približavam praonici, brundanje postaje jače, mrak postaje gušći. Na stubištu sve više tragova zločina. Jedna usamljena čarapa. Pa proliveni deterdžent. Pa ketchup. Netko je vjerojatno testirao vjerodostojnost najnovije Vanish reklame. Zanimljivo je da u mojoj praonici nikada nema ljudi. Ne, ovdje se ne upoznaju latino tipovi koji upravo peru svoje najnovije shrink-to-fit levisice. Samo tihi postojani rad mašina. I hrpa rublja. Dakako, za lešinarku svakodnevnice poput mene koja jednako uživa u kopanju po smeću kao i po tuđem rublju, to je bogomdano, no otkako mi sustavno počinju nestajati čarape, postavlja se pitanje: "Who's there?" Je li to urota ljudi ili vešmašina?

I tako, u cijelom ovom nizu deromantizacije i sirota vešmašina preobrazila se iz čuvarice i prerađivačice obiteljskih tajni, iz saveznice, u potencijalno prijeteću gutačicu novca i čarapa. Kladim se da u Čakovcu mašine ne jedu čarape. Kladim se da je u našim malim gradićima sve drukčije. Zapravo sam o tome htjela pisati.....

- 08:52 - Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 06.06.2006.

Jer ste vi to tražili ili O otpadu i kulturalnim razlikama u shvaćanju odnosa

Dakle. Post o Kineskinjama. Vjerojatno je ovo tek prvi iz cijele serije postova o mojim mitbewohnericama, mojem samosvjesnom stvaranju stereotipa pa odbacivanja istih, te stavova od okorjele ksenofobičnosti do blaziranog kulturalnog relativizma. Danas, primjerice, bila sam profesionalno nezainteresirana, kako to uostalom i priliči kućnom redu. Taman dok sam sortirala smeće, krišom bacajući pogled na što to sve ljudi bacaju (nevjerojatno koliko bolesnog voajerizma ima u toj ekološkoj radnji) uleti u kuhinju (naime, naši se razgovori uvijek odvijaju na samom poprištu sukoba kultura, razmeđi između bosiljka i đumbira) jedna od mojih cimerica H, i značajno mi kaže: "Imam jedno pitanje". Izgleda da su ih tako na interkulturalnom treningu učili da se započinje razgovor. Bez obzira je li riječ o konzultacijama na faksu ili tek o usputnom pitanjcu tko danas odnosi smeće, uvijek ti lijepo naznače o čemu je riječ, tako da imaš dovoljno vremena nakašljati se, ispraviti leđa i djelovati vjerodostojno. Dakako, sve dok ne progovoriš. Obično su pitanja vezana uz faks, bodovni sustav, administraciju, itd.

No danas pita ona mene: "Ej, zanima me kako Europljani gledaju na veze? One, ljubavne, zapravo mislim odnose. E, a koliku ulogu tu igra strast? E, a osjećate li vi neku dužnost prema drugoj osobi?" I tako dalje. U prvi mah nisam se baš snašla, nisam znala s koje da joj pozicije odgovorim. S jedne strane, pa to ne može biti tako teško s obzirom na sve zajedničke nam stvari: obje mlade žene sličnih godina, strankinje u novom okruženju, u vezama na daljinu, još uvijek više ili manje ovisne o roditeljskom milodaru, odmetnute iz sigurnosti svoje kulture. No zašto sam se onda ja tako spremno nonšalantno naslonila na frižider, prekrižila ruke i samozadovoljnom pozom i poučnim tonom krenula prepričavati "europsko viđenje" odnosa. Kao kraljica vampirica koja će upravo zagristi u mladi bijeli vrat i otvoriti vrata ovome nevinom stvorenju u europsku dekadenciju.

Prva rečenica, strast je sve. Beep. Wrong answer. Druga rečenica, ne osjećamo nikakvu dužnost. Beep. Wrong again. Ispravak. Da, svjesna sam da postoje mnoge razlike u istočnjačkom i zapadnjačkom shvaćanju veze. Fanfare!!! Sad sam imala njezinu pažnju, a njezin je izraz lica iz totalne zbunjenosti prešao u blagu znatiželju, pa se pomiješao s prepoznavanjem, da bi završio u nečemu što sam ja protumačila kao "možeš koristiti moj soja sos". Nisam se htjela gurati sa svojim shvaćanjem veze, budući da ju ionako ne shvaćam niti ću je ikada shvatiti (druga je stvar što je stalno pokušavam shvatiti), pa sam pustila nju da priča.

Priča je sljedeća: u Kini je bila u vezi sa sinom jednog trgovca, on je jako puno učinio za nju i tako joj dokazao svoju ljubav, a ona nije sigurna može li mu istom mjerom uzvratiti. Bilo kako bilo, oni su se takoreći obećali jedno drugome, dakako uz blagoslov Kraljice Majke. No s njezinim dolaskom ovamo, stvari su se dakako promijenile. Nećeš ti msn-a, skajpa i svih drugih izmišljotina generatora blizine, ako tu nema kruha. Ili želje. I volje. I ljubavi. I kaže ona da više ne osjeća strast za njega, da ne može više ništa podijeliti s njim, da ih doslovno dijele oceani. Štoviše, ovdje upoznaje zanimljive ljude, počinje jesti sir (izgleda da kineska nepca reagiraju s jednakim gađenjem na sir kao i ja na ukiseljeni pljesnivi tofu) i želi od svog studijskog boravka nešto više od nekolicine položenih ispita.

U principu, priča ne bi toliko odudarala od klasičnog slučaja udaljavanja zbog različitih životnih puteva, da nisu uslijedila pitanja: "Ali što da sada radim, želim prekinuti, ali mama mi ne da. U krajnjoj liniji, totalno ovisim o njima." "Spočitavaju mi da sam se prebrzo promijenila, da sam prebrzo zaboravila na prave vrijednosti." "Ali svi računaju na to da ćemo mi ostati skupa i ja osjećam dužnost. Dužnost ne razočarati roditelje." I tako dalje. Želja za bijelim netaknutim vratom ubrzo mi splasnula. U ovoj kuhinji danas nikoga ja neću inicirati. Unatoč očiglednim razlikama u strogosti uvjerenja, priča je djelovala vrlo poznato. Roditelji koji se boje pustiti kći jedinicu s lanca, boje se promjena u njoj, nameću joj sigurnost i slažu joj kockice života, uvjetujući sve to financijskom ovisnošću. Razočaravajuće neegzotično. Najegzotičnije od svega zapravo je bilo njezino bezuvjetno poštivanje statusa roditelja i njihove volje, gotovo arhaična prožetost stoljetnom tradicijom zajedništva u maniri "either we hang together or we hang".

Naravno, nisam je previše informirala o europskom shvaćanju veze. Pričala sam jedino malo o sebi. Iza toga stojim. I mislim da joj je pomoglo. Ako ne baš konstruktivno, opskrbljujući je novim argumentima za msn razgovor s Kraljicom Majkom, onda bar onako ljudski, da vidi da smo svi od krvi i mesa, iako nemamo jednaki stav prema uklanjanju dlaka iz slivnika nakon tuširanja, odnosno da svi stvaramo, lučimo i linjamo isti otpad. I onda smo zajedno iznijele smeće i čudile se kaj to ljudi sve bacaju.



- 22:55 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.06.2006.

jel ovo radi?

Kvragu, već vidim, mogu se pozdravit s učenjem za danas... A sad valja nešto i napisati... Polako. Za danas sam obavila svoju pionirsku dužnost i odmetnula se u ovu podvodno-virtualnu sferu. Za sada još ne osjećam značajniju promjenu tlaka.

- 11:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  lipanj, 2006  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Čisti eksperiment. Da se ja malo poigram, a da se i drugi nasmiju (jesi sad zadovoljan, paconja?)

Linkovi