Jer ste vi to tražili ili O otpadu i kulturalnim razlikama u shvaćanju odnosa
Dakle. Post o Kineskinjama. Vjerojatno je ovo tek prvi iz cijele serije postova o mojim mitbewohnericama, mojem samosvjesnom stvaranju stereotipa pa odbacivanja istih, te stavova od okorjele ksenofobičnosti do blaziranog kulturalnog relativizma. Danas, primjerice, bila sam profesionalno nezainteresirana, kako to uostalom i priliči kućnom redu. Taman dok sam sortirala smeće, krišom bacajući pogled na što to sve ljudi bacaju (nevjerojatno koliko bolesnog voajerizma ima u toj ekološkoj radnji) uleti u kuhinju (naime, naši se razgovori uvijek odvijaju na samom poprištu sukoba kultura, razmeđi između bosiljka i đumbira) jedna od mojih cimerica H, i značajno mi kaže: "Imam jedno pitanje". Izgleda da su ih tako na interkulturalnom treningu učili da se započinje razgovor. Bez obzira je li riječ o konzultacijama na faksu ili tek o usputnom pitanjcu tko danas odnosi smeće, uvijek ti lijepo naznače o čemu je riječ, tako da imaš dovoljno vremena nakašljati se, ispraviti leđa i djelovati vjerodostojno. Dakako, sve dok ne progovoriš. Obično su pitanja vezana uz faks, bodovni sustav, administraciju, itd.
No danas pita ona mene: "Ej, zanima me kako Europljani gledaju na veze? One, ljubavne, zapravo mislim odnose. E, a koliku ulogu tu igra strast? E, a osjećate li vi neku dužnost prema drugoj osobi?" I tako dalje. U prvi mah nisam se baš snašla, nisam znala s koje da joj pozicije odgovorim. S jedne strane, pa to ne može biti tako teško s obzirom na sve zajedničke nam stvari: obje mlade žene sličnih godina, strankinje u novom okruženju, u vezama na daljinu, još uvijek više ili manje ovisne o roditeljskom milodaru, odmetnute iz sigurnosti svoje kulture. No zašto sam se onda ja tako spremno nonšalantno naslonila na frižider, prekrižila ruke i samozadovoljnom pozom i poučnim tonom krenula prepričavati "europsko viđenje" odnosa. Kao kraljica vampirica koja će upravo zagristi u mladi bijeli vrat i otvoriti vrata ovome nevinom stvorenju u europsku dekadenciju.
Prva rečenica, strast je sve. Beep. Wrong answer. Druga rečenica, ne osjećamo nikakvu dužnost. Beep. Wrong again. Ispravak. Da, svjesna sam da postoje mnoge razlike u istočnjačkom i zapadnjačkom shvaćanju veze. Fanfare!!! Sad sam imala njezinu pažnju, a njezin je izraz lica iz totalne zbunjenosti prešao u blagu znatiželju, pa se pomiješao s prepoznavanjem, da bi završio u nečemu što sam ja protumačila kao "možeš koristiti moj soja sos". Nisam se htjela gurati sa svojim shvaćanjem veze, budući da ju ionako ne shvaćam niti ću je ikada shvatiti (druga je stvar što je stalno pokušavam shvatiti), pa sam pustila nju da priča.
Priča je sljedeća: u Kini je bila u vezi sa sinom jednog trgovca, on je jako puno učinio za nju i tako joj dokazao svoju ljubav, a ona nije sigurna može li mu istom mjerom uzvratiti. Bilo kako bilo, oni su se takoreći obećali jedno drugome, dakako uz blagoslov Kraljice Majke. No s njezinim dolaskom ovamo, stvari su se dakako promijenile. Nećeš ti msn-a, skajpa i svih drugih izmišljotina generatora blizine, ako tu nema kruha. Ili želje. I volje. I ljubavi. I kaže ona da više ne osjeća strast za njega, da ne može više ništa podijeliti s njim, da ih doslovno dijele oceani. Štoviše, ovdje upoznaje zanimljive ljude, počinje jesti sir (izgleda da kineska nepca reagiraju s jednakim gađenjem na sir kao i ja na ukiseljeni pljesnivi tofu) i želi od svog studijskog boravka nešto više od nekolicine položenih ispita.
U principu, priča ne bi toliko odudarala od klasičnog slučaja udaljavanja zbog različitih životnih puteva, da nisu uslijedila pitanja: "Ali što da sada radim, želim prekinuti, ali mama mi ne da. U krajnjoj liniji, totalno ovisim o njima." "Spočitavaju mi da sam se prebrzo promijenila, da sam prebrzo zaboravila na prave vrijednosti." "Ali svi računaju na to da ćemo mi ostati skupa i ja osjećam dužnost. Dužnost ne razočarati roditelje." I tako dalje. Želja za bijelim netaknutim vratom ubrzo mi splasnula. U ovoj kuhinji danas nikoga ja neću inicirati. Unatoč očiglednim razlikama u strogosti uvjerenja, priča je djelovala vrlo poznato. Roditelji koji se boje pustiti kći jedinicu s lanca, boje se promjena u njoj, nameću joj sigurnost i slažu joj kockice života, uvjetujući sve to financijskom ovisnošću. Razočaravajuće neegzotično. Najegzotičnije od svega zapravo je bilo njezino bezuvjetno poštivanje statusa roditelja i njihove volje, gotovo arhaična prožetost stoljetnom tradicijom zajedništva u maniri "either we hang together or we hang".
Naravno, nisam je previše informirala o europskom shvaćanju veze. Pričala sam jedino malo o sebi. Iza toga stojim. I mislim da joj je pomoglo. Ako ne baš konstruktivno, opskrbljujući je novim argumentima za msn razgovor s Kraljicom Majkom, onda bar onako ljudski, da vidi da smo svi od krvi i mesa, iako nemamo jednaki stav prema uklanjanju dlaka iz slivnika nakon tuširanja, odnosno da svi stvaramo, lučimo i linjamo isti otpad. I onda smo zajedno iznijele smeće i čudile se kaj to ljudi sve bacaju.
|
